Najveći gradovi imaju najveću odgovornost u ispunjavanju planova
Najveći gradovi imaju najveću odgovornost u ispunjavanju planova
  27.03.2020  |  10:36
Vrijeme čitanja: 12 min
O aktualnim problemima u sektoru gospodarenja otpadom razgovaramo s Davorom Vićom, direktorom tvrtke Unikom, Osijek i voditeljem Grupacije održavanja čistoće koja djeluje unutar Udruženja komunalnog gospodarstva HGK i okuplja više od 170 tvrtki s preko 10.000 zaposlenih

Kolika je danas stopa odvojenog sakupljanja otpada u sklopu javne usluge u RH, a koliki je zacrtani cilj 2020?

Zakonom i strateškim dokumentima zadali smo si cilj recikliranja i oporabe otpada u iznosu od 50% ukupno proizvedenog otpada do siječnja 2020. godine, dakle do roka koji je upravo istekao. S druge strane, posljednja službena izvješća ukazuju da na području Hrvatske stopa recikliranog odnosno oporabljenog otpada iznosi oko 25%, dok je stopa odvojenog sakupljanja u sklopu javne usluge, dakle onog kojeg organiziraju i vode javna komunalna poduzeća, ispod 11%.

Molimo izdvojite neke pozitivne primjere, a možete i neke koje bi morali bolje.

Najveći problem je, uvjetno rečeno, što pozitivne primjere još uvijek nalazimo gotovo isključivo u manjim sredinama, poglavito na sjeveru Hrvatske, primjerice gradovima poput Čakovca i Preloga, te na primjeru otoka Krka, koji u kontekstu gospodarenja otpadom na otočnom području i području zahvaćenom turističkom djelatnošću predstavlja svojevrsnu iznimku. Naravno, u pozitivnom smislu.

I sama činjenica da sada već nekoliko godina argumente o pozitivnim primjerima održivog gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj pronalazimo uvijek u istim primjerima, a da se u međuvremenu ne spominju ni ističu, novi dokaz je koliko su pozitivni pomaci u ovom segmentu teški i spori.

Uistinu ne bih htio nikoga spominjati i izdvajati po pitanju „onih koji bi morali bolje“, upravo iz razloga što su izvješća koja iznose podatke o rezultatima odvojenog prikupljanja otpada javno dostupna. No, moramo biti svjesni da, samim time što urbana sredina sama po sebi generira više otpada od manje ili ruralne, veliki odnosno najveći gradovi imaju najveću odgovornost. Stoga je potpuno legitimno od njih očekivati da budu predvodnici u uspostavi sustava održivog gospodarenja otpadom, te da osmišljavaju i uspostavljaju sustav koji je funkcionalan i održiv, a koji potom mogu primijeniti i manje sredine. Kod nas se kao rješenje nameće suprotno postupanje, da veće sredine pokušavaju primjenjivati rješenja iz manjih, a to je vrlo teško, a u nekim segmentima usudio bih se reći i nemoguće.

Kako u tom dijelu kotira grad Osijek, tj. tvrtka Unikom; investirali ste u modernizaciju sustava, opremu; kakvi su rezultati?

Grad Osijek je vrlo rano, poput gradova sa sjevera Hrvatske, još krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle puno prije europskih direktiva, započeo s implementacijom odvojenog prikupljanja otpada u cilju rasterećenja vlastitog odlagališta.

Prije nešto manje od deset godina smo prepoznali sustav prikupljanja na kućnom pragu kao onaj koji će nam omogućiti postizanje najboljih rezultata i od tada ga se tvrdoglavo držimo. Osim što smo sva domaćinstva opremili spremnicima za odvojeno prikupljanje papira, plastike i biorazgradivog otpada, te zgrade dodatno i sa spremnicima za staklo i metal, veliku pažnju posvetili smo i smanjenju količine spremnika kojima je omogućen pristup s javne površine, te je njihov broj smanjen do razine iznimki, a ne pravila. To je osim operativnog izazvalo i psihološki učinak kod naših korisnika koji su sada svjesni da svačiji otpad ima svoje mjesto te da ujedno svatko i u razmjernoj mjeri sudjeluje u smanjenju miješanog komunalnog otpada. Cjenik koji smo sukladno zakonskim obvezama donijeli, a koji jasno stimulira odvajanje otpada i smanjenje broja i volumena predanog miješanog komunalnog otpada, zaokružuje funkcionalnost i primjenjivost sustava gospodarenja otpadom u našem gradu.

Informatička evidencija odvoza kućnog otpada kojom smo opremili naša vozila, te evidencija ulazaka na reciklažna dvorišta, a koja je uparena s našim računovodstvenim programom i aplikacijom za građane, omogućava i našim korisnicima i nama uvid i kontrolu vršenja javne usluge gospodarenja otpadom.

Konkretni rezultati se očituju u činjenici da je u prvih šest mjeseci broj odvoza sa četiri odnosno pet mjesečno, dakle jednom tjedno pao na u prosjeku ispod tri odvoza mjesečno.

Osječka stopa odvojenog sakupljanja u sklopu javne usluge trenutno iznosi preko 26%. No, naše kalkulacije govore da kada pribrojimo i aktivnosti privatnog sektora koji se također bavi odvojenim prikupljanjem papira i plastike od primjerice velikih trgovačkih lanaca, a koje ne ulaze u spomenutu statistiku, stopa ukupnog odvojenog prikupljanja u Osijeku iznosi preko 40%.

Koji su glavni prijepori za ostvarivanje ciljeva na državnoj razini, razlike (planske u odnosu na ostvareno) su prevelike?

Moramo istaći da je omjer zadanih ciljeva u odnosu na rokove kada su oni postavljeni u startu bio poprilično ambiciozan kada uzmemo u obzir da su u Hrvatskoj održivo gospodarenje otpadom po principima kružne ekonomije prije ulaska u EU prakticirali samo rijetki gradovi i općine i to, usudio bih se reći isključivo iz vlastitog entuzijazma i providnosti ili potrebe uvjetovane lokalnim utjecajima, dok je na državnoj razini cijela stvar bila isključivo teorija, odnosno crno slovo na papiru. Pridodavši tomu da smo u vrlo kratkom roku više puta preispitivali i mijenjali već unaprijed određenu nacionalnu strategiju, danas imamo situaciju kakvu imamo. Često mijenjanje zakonskih i podzakonskih akata te kašnjenja s njihovim donošenjem i primjenom uzrokuju pravnu nesigurnost koja jedinicama lokalnih samouprava, a koje sukladno Zakonu o održivom gospodarenju otpadom imaju najveću odgovornost za postizanje prethodno spomenutih ciljeva, iznimno otežava dugoročno planiranje uspostave sustava koji bi dosegnuo spomenute ciljeve.

Uz to je prisutna još uvijek nedovoljno razvijena svijest pojedinih lokalnih političara da gospodarenje otpadom nije više samo svakodnevni odvoz smeća na lokalno odlagalište, te time i aktivnost na kojoj mogu po potrebi isključivo rasterećivati budžete svojih potencijalnih birača, već djelatnost koja sada podrazumijeva strateški pristup, puno veća financijska ulaganja nego dosad te sukladno tomu i potencijalno velik financijski teret ako se sustav na vrijeme ne postavi na stabilne noge.

Također, kod nezanemarivog dijela vršitelja usluge još uvijek je prisutna prevelika orijentiranost na rješenja koja bi trebala doći kroz nacionalnu komponentu, a premalo konkretnih i praktičnih rješenja stvorenih na lokalnoj razini. Drugim riječima, još uvijek se često i dalje očekuje da država rješava lokalne sustave gospodarenja otpadom, umjesto da se kreativnim razmišljanjem unutar vlastite lokalne sredine uspostavi najefikasniji način kako postići zadane ciljeve.

Kolika je odgovornost resornih institucija u tome, što bi moglo i moralo bolje funkcionirati?

Upravo ovo što sam i spomenuo. Na lokalnim razinama već sada postoje dobra i funkcionalna rješenja koja postižu dobre, čak u nekim slučajevima i izvrsne rezultate. Grupacija održavanja čistoće pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i suradnja koju nastojimo održavati i poboljšati s resornim institucijama sigurno je korak koji se tijekom implementacije sustava održivog gospodarenja otpadom nikako ne treba zanemarivati, dapače, trebao bi se i dodatno poboljšati kako bi se strateške i zakonske odredbe mogle uspješno ispuniti. Tim više što je sustav koji predviđen nacionalnim planovima dosta složen i kompliciran, čak i u usporedbi sa zemljama koje već odavno imaju razvijeno gospodarenje otpadom.

No isto tako, smatramo da je nezanemariv broj lokalnih komunalaca pokazao ogroman trud na implementaciji spomenutog sustava, da su učinjeni veliki koraci te ostvareni značajni rezultati, koji time grupaciju održavanja čistoće čine legitimnim čimbenikom čije bi se inpute, mišljenja i savjete moralo uvažavati prilikom donošenja zakonskih i podzakonskih akata te lokalnih, regionalnih i nacionalnih planova gospodarenja otpadom.

Imamo rizik od penalizacije, tko će to platiti i kako će utjecati na ekonomiku sektora? (Hoće li plaćati država ili JLS-ovi; zna li se koji će biti „ključ“ za raspoređivanje troška penala?)

Svi mi kao korisnici javne usluge odvoza otpada.

Neovisno o smjeru u kojem gledamo. Naime, naravno da će penale biti dužna platiti država. No, zakonskim propisima je, kao što sam već napomenuo, za postizanje ciljeva utvrđena temeljna odgovornost jedinica lokalnih samouprava, što znači da možemo očekivati da će država penale proslijediti gradovima i općinama. A oni će to opet kroz lokalne proračune morati namaknuti od svojih stanovnika, odnosno korisnika usluge odvoza otpada. Hoće li to uračunati u cijenu odvoza otpada, hoće li se pokušati namaknuti kaznama za nepropisno odlaganje otpada i neodvajanje otpada ili će se uvesti neka druga mjera, a koju opet posredno plaćaju građani punjenjem lokalnog proračuna, je samo stvar modaliteta.

U svakom slučaju, sustav gospodarenja otpadom kojim se zauvijek okončava odlaganje otpada na „smetlištima“ po samoj logici mora iziskivati dodatna financijska ulaganja kako bi se mogli na jedini prihvatljiv način ophoditi s okolišem kojeg iz dana u dan svojim djelovanjem sve više opterećujemo.

Zbog toga je hitno nužna potpuna depolitizacija teme troškova gospodarenja otpadom, upravo kroz izbjegavanje toga da građanima poručujemo kako će im usluga odvoza otpada koštati manje ili jednako kao i dosad. Potrebna nam je solidarnost i razum na svim razinama ako mislimo riješiti problem otpada.

Moramo biti svjesni da izdvajanje i oporaba korisne komponente iz komunalnog otpada predstavlja samo smanjenje spomenutih troškova, ali ne i njihovo potpuno anuliranje. Od toga smo još jako daleko i to će biti moguće postići tek kada se sustav gospodarenja otpadom uskladi na globalnoj razini.

Možete li u kratkim crtama komentirati suspenziju Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom koju je donio Ustavni sud 30.1.2020.? (Pro & contra odluke).

Suspendirane su izmjene i dopune spomenute uredbe. Smatramo da su spomenute izmjene i dopune donesene ishitreno i iz krivih razloga. Naime, već u prvom kvartalu primjene uredbe, dakle početkom 2019. godine nadležne institucije su zaprimile niz pritužbi korisnika na način na koji su lokalni komunalci primjenjivali spomenutu uredbu. Iako je obrazac bio vidljiv iz činjenice da su pritužbe mahom slali privremeni korisnici iz turizmom zahvaćenih područja, dakle vlasnici nekretnina koje iste povremeno koriste, nadležne institucije su odlučile reagirati s izmjenama i dopunama uredbe u namjeri da se zaštiti najranjivija skupina korisnika, dakle mali fizički i pravni stalni korisnici. No, stvorena je lančana reakcija kojom je proizveden potpuno suprotan efekt. Jedinice lokalne i regionalne samouprave, dakle subjekti izravno zahvaćeni spomenutim izmjenama i dopunama, reagirale su zahtjevom za procjenu ustavnosti i sad smo i mi i država u pat poziciji gdje gubimo dragocjeno vrijeme kojeg odavno nemamo.

Dakle, uredbu nije ni trebalo mijenjati, pogotovo ne u tako kratkom roku, već je njene učinke trebalo procijeniti nakon dužeg perioda.

Grupacija održavanja čistoće kao i dosad stoji aktivno na raspolaganju da svojim mišljenjima doprinese izradi akata koji su provedivi u stvarnim uvjetima na terenu jer upravo taj teren, korisnike i prilike u kojima je svakodnevno potrebno provesti zakonske odredbe i ciljeve ne pozna nitko bolje od nas, lokalnih komunalnih poduzeća. To i jest smisao naše grupacije.

Kako ste zadovoljni funkcioniranjem reciklažnih dvorišta koji su pod vašim upravljanjem, i koliki je doprinos takvih investicija u kontekstu kružnog gospodarstva?

Iznimno smo zadovoljni načinom na koja ona funkcioniraju. U Osijeku smo prvo reciklažno dvorište za građane napravili preuredivši jedno postojeće rukometno igralište na otvorenom koje se nije koristilo. Odaziv građana koji su ga prihvatili upravo kako treba, kao mjesto gdje oni potpuno sigurno i legalno mogu „odbaciti“ odnosno predati sve ono što im u njihovom kućanstvu više ne treba, je odličan. I dan danas posjećenost reciklažnih dvorišta iz godine u godinu raste te ona osim edukativnog, imaju i konkretan učinak na godišnje količine odvojeno prikupljenog otpada.

Infrastruktura je potrebna, ali ne smatrate li da bi značajnija sredstva trebala biti usmjerena u stalnu edukaciju i svjesnost građana o zbrinjavanju i gospodarenju otpadom?

Naravno, bez toga je uspjeh nemoguć. Zato je edukacija kroz uključivanje svih društvenih skupina imperativ. Infrastruktura, bez svijesti korisnika čemu ona služi je sama po sebi nedostatna. Nažalost, brojni su primjeri gdje su uložena značajna sredstva za izgradnju, nabavku i održavanje infrastrukture gospodarenja otpadom, a ona se ili uopće ne koristi ili se koristi nepravilno.

Ako postavite kontejnere na javnu površinu bez jasne poruke čemu oni služe i kako ih se treba koristiti, velike su šanse da ćete na tom mjestu ubuduće imati najobičniju divlju deponiju, a ne pravilno sortiranu sirovinu odvojenu od miješanog komunalnog otpada. Takvih primjera nažalost imamo napretek.

Kod nas se nažalost često radi krivim redoslijedom te se edukacija počne provoditi tek kada otpad postane problem u određenoj sredini.

Mislite li da se užom suradnjom javnog i privatnog sektora mogu postići efikasniji rezultati u gospodarenju otpadom?

Da. U sustavu kružnog gospodarenja otpadom ima mjesta i za privatni i za javni sektor. Čak bih rekao da je njihova međusobna suradnja nužna da bi sustav bio učinkovit i održiv. Komunalci provode djelatnost odvoza otpada kao uslugu od visokog stupnja javnog interesa u svrhu zaštite okoliša i čovjekova zdravlja.

Privatni sektor primarno vidi interes u preradi onog što mi prikupimo čime se tomu automatski ukida status otpada i ono dobiva tržišni potencijal. Dakle, javna usluga i privatni sektor otpada su dvije karike istog lanca, onog kružne ekonomije.

Oporaba i recikliranje iskoristivog otpada te proizvodnja energije iz ostatnog dijela su gospodarske djelatnost koji u kontekstu održivog gospodarenja otpadom osiguravaju ekonomsku održivost. Time je njih nemoguće u potpunosti lišiti javnog interesa. Jer, što je veća vrijednost ili energetski potencijal prikupljenog otpada, to će i usluga odvoza, a time i računi krajnjih korisnika primjereniji.

Međutim, kod nas u praksi to često ne izgleda tako. Pa imamo slučajeve gdje su javna poduzeća, kojima zakon nalaže da su osim odvoza miješanog komunalnog otpada, fizičkim korisnicima dužni omogućiti i odvojenu predaju korisnog otpada, u namjeri da održe troškove svog poslovanja, često primorana obavljati i djelatnosti sortiranja, prijevoza, prerade i zbrinjavanja otpada. Dok, s druge strane imamo i slučajeve gdje se privatne tvrtke u namjeri da pribave iskoristiv otpad javljaju na natječaje za obavljanje javne usluge prikupljanja komunalnog otpada.

Uzevši u obzir i hirovitost trenutnog stanja tržišta sirovina, odnosno već duže vrijeme prisutan trend pada vrijednosti sekundarnih sirovina, kao i ne provođenje obveze nadležnog fonda da davateljima javne usluge nadoknade troškove odvojenog prikupljanja otpada, možemo konstatirati da trenutno nemamo usklađen sustav. Rezultat toga su primjerice prizori bala plastike na javnim odlagalištima koje nitko ne želi preuzeti, kao i poslovni gubitci javnih komunalnih društava proizašli iz pokušaja da se izgradnjom sortirnica kvalitetnije pozicioniraju na tržištu sekundarnih sirovina.

Iako smo pobornici tržišnog nadmetanja, smatramo da bi jasna podjela uloga između javnog i privatnog sektora gospodarenja otpadom stvorila bolje uvjete i jednima i drugima.

Možete li istaknuti neki primjer iz vaše sredine, iz Osijeka?

Najveći prerađivač plastike u Hrvatskoj, tvrtka Drava International koja najveći dio svog proizvodnog asortimana izvozi van Hrvatske, nalazi se upravo u Osijeku i oni su bili jedan od faktora koji je utjecao na to da se prije gotovo desetak godina odvažimo na odvojeno prikupljanje plastičnog otpada iz svakog domaćinstva u našem gradu.

Mi se još uvijek borimo s elementarnim problemom – prekomjernim odlaganjem otpada. Još uvijek prema tome prednjači linearna ekonomija, a ne kružna. Koje je vaše mišljenje o uvođenju naknade za odlaganje i koje učinke očekujete od toga?

Apsolutno smo za to. Bez primjene tzv. landfill taxa ne možemo u praksu provesti pravilan redoslijed postupanja s otpadom, odnosno poznatu „piramidu“ koja kao najpoželjniju opciju pretpostavlja mjere smanjenja nastanka otpada pa potom ponovnu upotrebu i oporabu otpada, dok zbrinjavanje otpada na odlagalištu potvrđuje kao najmanje poželjnu opciju. U većini Hrvatske, gdje još postoje gradska odlagališta na kojima se zbrinjavanje otpada ne naplaćuje, i dalje je financijski nepovoljnije odvojeno prikupljati otpad i predavati ga oporabiteljima i reciklerima nego bacati ga zajedno s ostalim komunalnim otpadom na odlagalište. To dovodi do, u financijskom smislu promatrano, svojevrsne paradoksalne situacije i stvaranja „obrnute piramide“.

Svemu dodatno pogoduje i već spomenuti nedostatak isplate naknade za odvojeno prikupljanje otpada od strane nadležnog državnog fonda.

Kakav je vaš stav o sustavu CGO-a, a koji su između ostalog i „tvornice“ goriva iz otpada (GIO)?

Sam koncept centra kao centralnog mjesta gdje se u kontroliranim i tehnički naprednim uvjetima postiže najveći standard zaštite okoliša i našeg zdravlja, a usto i ekonomska održivost gospodarenja otpadom, smatramo jedinim ispravnim.

Međutim, stvarnost i dosadašnja praksa funkcioniranja centara, pogotovo u Hrvatskoj, ne ulijeva previše optimizma. Njihova uspostava traje predugo te od 13 planiranih centara mi imamo u funkciji tek dva, a i oni trenutno imaju velike poteškoće u radu. Nemaju ekonomsku održivost koja se neminovno prelijeva i na našu djelatnost. A s obzirom da mi kroz svakodnevni odvoz otpada od naših korisnika vršimo visoku razinu javnog interesa, naglo poskupljenje zbrinjavanja otpada lančanom reakcijom izaziva nepovjerenje javnosti u cjelokupan sustav održivog gospodarenja otpadom koji nastojimo uspostaviti. U tom lancu karike čine naši korisnici, mi kao pružatelji javne usluge prikupljanja i odvoza otpada, te centri koji od tog otpada trebaju stvarati novu vrijednost koja pozitivno utječe na ekonomsku održivost cijelog sustava. Uzevši u obzir da se centru Marišćina kontinuirano osporava, čak zakonski i zabranjuje rad, te da je u centru Kaštijun registriran niz nedostataka, kao i činjenicu da njihov izlazni materijal nema tržišnu vrijednost, već umjesto da se za njega ostvaruje prihod, centar mora plaćati zbrinjavanje izlaznog proizvoda, nastaje opći dojam da je cjelokupan koncept potpuno pogrešno postavljen u temeljima. Stoga nam ostaje samo nada da prilikom uspostave preostalih centara neće biti ponovljeni već dosad uočeni propusti, kako u konceptualnom tako i funkcionalnom smislu.

Kad već imamo definiranu strategiju usmjerenu prema CGO, znači imamo i GIO; smatrate li da je naš sustav nedostatan bez termičke energetske oporabe; možete li kao voditelj grupacije generalno reći kakav je stav većine „komunalaca“ o tome?

Neovisno o tomu kakva su naša pojedinačna mišljenja, treba li od otpada praviti gorivo ili direktno toplinsku energiju, nama komunalcima kao pružateljima javne usluge sakupljanja otpada je bitna samo jedna informacija, a to je kakav input, odnosno koju vrstu otpada i u kojem obliku i formi centri za oporabu trebaju. I ako se u tom smislu uskladimo, sustav će biti funkcionalan i ekonomski održiv. U suprotnom imamo neusklađenost poput primjerice slučaja s prikupljanjem biootpada na području Istre i Primorsko-goranske županije. Tamo su naime sagrađeni centri kojima je za rad potrebna biorazgradiva komponenta. Sukladno tomu, tamošnje jedinice lokalne samouprave nisu provodile uspostavu odvojenog prikupljanja spomenute komponente. Ali istovremeno, aktualna zakonska regulativa ih je na to primoravala te njenim nepoštivanjem praktički nisu poštivali zakon! Propusti takve vrste, gdje imamo neusklađenost zakonskih akata i provedenih, a ne samo planiranih aktivnosti, nedopustivo je ako mislimo uspostaviti održivo gospodarenje otpadom u našoj zemlji.

Zašto termička oporaba izaziva prijepore kad se zna da postoje tehnologije koje trebale eliminirati svaki „strah“ od zagađenja i onečišćenja okoliša? Imamo mnogo primjera u EU ( npr. nova energana na otpad u Kopenhagenu) i globalno, a i dalje smo totalno „blokirani“ po tom pitanju.

To je posljedica vremena u kojem živimo, gdje demagogija, nestručnost, senzacionalizam i skepsa imaju prednost i gotovo neograničenu mogućnost širenja putem svih dostupnih komunikacijskih kanala, a kojima smo danas svi zatrpani. To stvara javne prijepore oko termičke obrade kao što i stvara javne prijepore oko cijepljenja ljudi te, trenutno aktualno, oko uvođenja 5G mreže. Dakle, radi se o pretjeranoj, a zapravo nepotpunoj i stručno nepotkrijepljenoj „informiranosti“ kojoj na ruku ide i čovjekov otprije prisutan stav prema otpadu kojeg je struka sažela u pojam NIMBY (not in my back yard), odnosno „radite s otpadom što vas je volja, samo što dalje od mog životnog prostora“.

Jesmo li toliko bogata država da nam to ne treba ili smo tehnološki nepismeni i ne znamo gospodariti?

Nijedna država nije toliko bogata da si može dozvoliti neučinkovit sustav gospodarenja vlastitim otpadom za koji je ujedno i odgovorna.

Osim toga, jedna smo od manjih država kako unije kojoj pripadamo tako i globalne obitelji. Usto, u nijednom aspektu nismo toliko specifični da se od nas očekuje da smišljamo revolucionarna i dosad neviđena rješenja o tomu kako gospodariti otpadom. Ona postoje u drugim zemljama, čak i u onima s kojima graničimo i samo ih trebamo prilagoditi našim prilikama i primijeniti.

Što bi Vi sugerirali odgovornima?

Više odvažnosti i djelovanja u jednom od trenutno najvećih izazova koje stoji pred čovječanstvom, a to je očuvanje opstanka na ovoj planeti.

Napišite svoj komentar

Da boste lahko napisali komentar, se morate prijaviti.
Čitajte više
Tehnoeko
Ekologija
Ekologija reciklažno dvorište Solin: S divljih deponija uklonjeno više od sto tona otpada

U Solinu se uskoro otvara i novo moderno reciklažno dvorište u koje je uloženo oko 4 milijuna kuna, od čega je 3,3 milijuna iz...

Tehnoeko
Novosti
Novosti projekti Predstavljena druga generacija EIT Climate-KIC Croatia akceleratora

EIT Climate-KIC je najveći europski program za akceleriranje startupova koji razvijaju rješenja s pozitivni utjecajem na klimatske uvjete

Tehnoeko
Novosti
Novosti europski program Predstavljena druga generacija EIT Climate-KIC Croatia akceleratora

EIT Climate-KIC je najveći europski program za akceleriranje startupova koji razvijaju rješenja s pozitivnim utjecajem na klimatske uvjete

Tehnoeko
Gospodarenje otpadom
Gospodarenje otpadom recikliranje Miješana plastika je noćna mora za reciklažere

Reciklažeri upozoravaju na trend miješanja različitih materijala kako bi se kreirali novi proizvodi i ambalaža, što znatno otežava...

Tehnoeko
Gospodarenje otpadom
Gospodarenje otpadom Karepovac Karepovac dobio uporabnu dozvolu

Uporabna dozvola za sanirano splitsko odlagalište otpada izdana je mjesec dana prije 22. svibnja, što je ugovoreni rok za završetak...

Tehnoeko
Ekologija
Ekologija eu sufinanciranje Otvoren program LIFE za 2020. godinu

Program LIFE je financijski instrument Europske unije kojim se potiče razvoj i provedba inovativnih odgovora na izazove povezane s...

Tehnoeko
Tehnologija
Tehnologija novi proizvod Samosterilizirajući kontejner tvrtke Kova

Reagirajući na situaciju s globalnom pandemijom koronavirusa, tvrtka Kova d.o.o. iz Mraclina kraj Velike Gorice razvila je proizvod koji...

Tehnoeko
Tehnologija
Tehnologija gašenje požara Električna vozila i što kad planu?

„Električari“ polako zauzimaju sve veći dio tržišta, sve je više poklonika struje i svakim danom je sve veći udio električne...